Unatoč tome što je danzón službeno proglašen kubanskim nacionalnim plesom, ipak je za Kubu najkarakterističniji i najvažniji son. Od svih plesova son najbolje prenosi duh Kube i mentalitet njenih ljudi. Osim toga, dao je najviše elemenata današnjoj "salsi", bez obzira o kojem je stilu plesanja riječ.

Son se pojavio tijekom 19. stoljeća u selima i predgrađima gradova brdovitog istoka Kube, u provinciji Oriente. Bili su to Guantánamo, Santiago de Cuba, Baracoa, Manzanillo i drugi. Nastao je na seoskim zabavama koje su za razne prilike organizirali zemljoradnici - vjenčanja, rođendani, slavljenje uspješne žetve i sl. Son je postupno početkom 20. stoljeća s istoka došao do Havane i drugih mjesta na zapadu Kube, i to putem migracije stanovništva i premještanja vojske. U početku je kao ples siromašnih bio odbačen u elegantnim plesnim salonima Havane, ali je postupno postigao veliku popularnost pa je prihvaćen i među pripadnicima bogatijeg staleža. Naposlijetku je potpuno osvojio Havanu - plesalo ga se posvuda. Zbog svoje popularnosti utjecao je i na druge tada aktualne plesove, npr. danzón, koji je prihvatio neke njegove plesne i glazbene elemente (taj događaj je omogućio stvaranje mamba i cha cha chá koji su u neku ruku "plod" spajanja sona i danzóna).

Kao posljedica dolaska sona u urbane krajeve došlo je i do promjena u načinu plesanja. Tako su nastale dvije glavne varijante son plesanja:

1. Son montuno

2. Son urbano (urbani son ili son habanero)

 

 

Izuzetno je važno spomenuti da se sve varijante sona plešu prateći clave ritam, plešu se "contra-tiempo". Ponekad se u Hrvatskoj za ovaj način plesanja koristi naziv "plesanje na 2", no bolje ga je ne koristiti jer ne opisuje dobro glavne značajke contra-tiempo plesanja. Kada plešete na ovaj način vaše se kretnje i koraci puno bolje poklapaju s ritmičkim elementima glazbe pa postoji odlična povezanost s clave strukturom te tumbao dionicama tumbadore i basa koji čine ritmičku okosnicu čitave glazbe.


Son ima nekoliko vrlo karakterističnih elemenata koji nisu prisutni u drugim plesovima. To su:

• Caída (pad), u kojima partner "padne" na partnericu, kao da se spotaknuo.

• Tornillo (vijak), element u kojemu plesačica "vrti" plesača koji stoji u mjestu oslonjen na jednu nogu i polako se spušta prema dolje, čime se dobiva dojam "vijka" koji se uvija u tlo. Ovaj element može raditi i partnerica.

• Improvizirani ukrasni elementi nogama koje čini plesač, čime pokazuje svoju vještinu i domišljatost.